Što se događa u Srbiji? Dok beogradske vlasti uporno trube o ‘povampirenim fašizmu’ u Hrvatskoj, nema četničkog koljača kojeg nisu proglasili herojem

Obnavljanje ustaške ideologije i rehabilitacija ustaških zločinaca u Hrvatskoj ne pridonosi pomirenju – uporno trubi Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije, države čije pravosuđe mic po mic rehabilitira neke od najvećih zločinaca i nacističkih suradnika Drugog svjetskog rata, proglašavajući poslijeratne optužnice protiv njih ništavnima. Pod “hrvatskim procesom” vjerojatno smatra poništenje presude zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, koji, za razliku od srpskih “junaka”, niti je bio inspirator niti inicijator, a ponajmanje izvršitelj zločina na području ustaške NDH.

Piše: Damir Šarac

Na Dačićevu nesreću, Stepinčeva uloga vrlo je dobro dokumentirana i svjedoči o spašavanju stotina progonjenih Židova, Srba i hrvatskih antifašista, te o javnom protivljenju rasnim zakonima, zbog čega ga je i zagrebački Gestapo smatrao neprijateljem nacizma, a svoj je dosje imao i u berlinskoj centrali. Uporno srpska politika i diplomacija galame o Stepincu i valovima fašizma u današnjoj Hrvatskoj, valjda kako bi se skrenula pažnja s klupa u njihovu parlamentu u kojima danas sjedi 21 zastupnik iz neočetničke stranke Vojislava Šešelja, ali i sustavnih rehabilitacija ratnih zločinaca na srpskim sudovima.

Žrtvama se ni broja ne zna

Počelo je s Dražom Mihailovićem, poznatim i kao Čiča Draža, zapovjednikom jugoslavenske Kraljevske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu, iliti četnika, koji je 1946. osuđen i strijeljan zbog ratnih zločina i suradnje s fašističkim okupatorima. Viši sud u Beogradu rehabilitirao ga je u svibnju 2015. godine i vratio mu građanska prava na prijedlog unuka Vojislava Mihailovića, Ravnogorskog pokreta i drugih udruga.

– Sud je utvrdio da je Mihailoviću suđeno iz ideoloških razloga te da nije imao fer suđenje, da nije imao prava na obranu, da nije vidio odvjetnika do početka suđenja. Sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica i izvođenjem zaključaka je li Mihailović ratni zločinac ili ne, između ostalog i zato što to poslije ovoliko vremena i nije bilo moguće učiniti – obrazložio je sudac Aleksandar Trešnjev, proglasivši ništavnom presudu Vrhovnog suda FNRJ.

Sudbina pukovnika, a s početkom Drugog svjetskog rata, generala i ministra vojske Kraljevine Jugoslavije, prati povijesnu ulogu četničkog pokreta u ratnim zbivanjima. Iz njegovih instrukcija još je 1941. godine bilo jasno kako njegov pokret ima za cilj stvaranje velike Srbije (odnosno ponovno Kraljevine Jugoslavije u kojoj bi Srbija imala presudnu moć odlučivanja), čemu bi prethodilo “kažnjavanje” hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Povjesničari iznose približnu brojku od oko 33 tisuće muslimanskih i 32 tisuće hrvatskih žrtava četničkog terora, pa sve do čak 200 tisuća Hrvata te 100 tisuća muslimana koje su ubili četnici, ne računajući pokolje stanovništva po Srbiji i Crnoj Gori.

Usprkos tome, Dražini su četnici sve do sredine 1944. smatrani antifašističkim saveznicima Zapada, ponajprije Velike Britanije i SAD-a; Amerikanci su o njima 1943. snimili film “Četnici: borbena gerila”, a u svibnju 1942. objavljena je naslovnica časopisa “Time” s Dražinom slikom i naslovom “Najveći partizanski ratnik Europe”. Četnici su tijekom rata spasili 417 savezničkih pilota, od kojih 343 američka, pa je Mihailovića američki predsjednik Truman posmrtno odlikovao Medaljom za zasluge, i to u tajnosti kako ne bi povrijedio “nove saveznike”, a njegovim nasljednicima dodijeljena je tek 2005. godine.

Savezničko sljepilo

Zbog čega je zapadnim saveznicima trebalo dugo da shvate na čijoj su strani četnici? Početkom rata smatrani su jedinom legalnom vojskom kraljevskog dvora u izbjeglištvu u Londonu, a tijekom rata sklapali su savezništva i ratovali (ponekad u isto vrijeme) sa svim stranama: s partizanima, zapadnim saveznicima, ustašama, njemačkim nacistima i talijanskim fašistima! Početkom rata 1941. sklopljeno je nekoliko sporazuma s partizanskim vodstvom, koje su prekršili četnici priklanjajući se Nijemcima pa je ova suradnja pretvorena u žestoko neprijateljstvo, no nakon Titovih jamstava u ljeto i jesen 1944. četnici masovno zamjenjuju kokarde petokrakama i prilaze partizanskom pokretu.

Tek u lipnju 1944. godine saveznici snažno pritišću kralja Petra da se odrekne Mihailovića i sklopi prvi sporazum s Titom. Mihailović odbija takav scenarij, te šuruje s Nijemcima i Nedićevom vladom, pripremajući nove akcije protiv Titovih partizana, a u isto vrijeme planira osnovati vladu koja bi dočekala Crvenu armiju kao osloboditelje! Čak je i vlastima NDH predlagao zajedničku borbu protiv komunista.

Takvi suludi planovi bili su osuđeni na potpuni slom, što zbog već dogovorenih planova za budućnost Jugoslavije, što zbog potpunog četničkog vojnog sloma.

No, Mihailović se ne predaje, na vrhuncu moći imao je gotovo stotinu tisuća ljudi pod oružjem, a do kraja rata, u sukobima s partizanima od 1943. pa sve do polovine svibnja 1945. (Neretva, Zelengora) i s ustašama u ožujku 1945. (Lijevča polje) dok su se pokušavali dočepati Austrije, vojska mu je potpuno razbijena te svibanj 1945. dočekuje skrivajući se u Bosni.

U složenoj akciji Ozne, koju je vodio general Jovo Kapičić, uhvaćen je u ožujku 1946. u planinskoj zabiti kod Višegrada, te je osuđen i strijeljan 17. srpnja iste godine u Beogradu, a izdaja đenerala Draže pripisana je jednom od najzloglasnijih četničkih vojvoda Nikoli Kalabiću, zapovjedniku Gorske garde.

Tom Kalabiću, nekadašnjem geodetu, pripisani su i neki od najstrašnijih zločina u Drugom svjetskom ratu, a njegovi “gardisti” posebno su se iživljavali nad civilima u Srbiji, koje su nazivali “aktivnim komunistima”. Premda je o svojim zlodjelima sam izvještavao Čiča Dražu, a Mihailović je izvještaje o pokoljima primao i od doušnika u Kalabićevoj postrojbi, pred Višim sudom u Valjevu upravo traje proces njegove rehabilitacije. Kalabićeva kći Vesna u ovom postupku namjerava dokazati dvije stvari: da njezin otac nije izdao Mihailovića, te da ne postoje dokazi o bilo kakvim ratnim zločinima i da ga je komunistička vlast iz ideoloških razloga proglasila narodnim neprijateljem i pogubila bez suđenja.

Kalabić je, prema službenoj jugoslavenskoj historiografiji, nakon izdaje Mihailovića likvidiran na nepoznatome mjestu, postoji više verzija o njegovoj smrti, a službeno je proglašen mrtvim tek 2011. godine.

Nedićev bijeg u Kitzbühel

Krajem 2015. godine počeo je na Višem sudu u Beogradu i postupak u kojem potomci Milana Nedića i nekoliko udruga traže poništenje uredbe Vlade FNRJ kojom je ovaj predsjednik srpske vlade za vrijeme nacističke okupacije proglašen narodnim neprijateljem. Nedić je potpisivao uredbe koje su legalizirale holokaust, degradaciju Židova i Roma u građane drugog reda, oduzimanje židovske imovine…

Za vrijeme njegove vladavine, u kolovozu 1942. nacisti su Beograd proglasili prvim velikim “judenfrei” gradom – očišćenim od Židova.

U tom razdoblju je više od 200 tisuća ljudi smrtno nastradalo u Srbiji, od kojih 70 tisuća u koncentracijskim logorima, uz surov teror nad civilnim stanovništvom širom njegova teritorija.

Nedić u listopadu 1944. raspušta Vladu i u njemačkoj pratnji seli se u austrijski Kitzbühel, u kojem su bile smještene kvislinške vlade Trećeg Reicha. Britanci su ga u siječnju 1946. godine izručili Jugoslaviji, a objavljeno je kako je u veljači te godine, za vrijeme istrage, počinio samoubojstvo bacivši se kroz prozor.

Pristaše njegove rehabilitacije također navode kako Nedić ni za što nije osuđen, optužnica nije postojala, a nema ni dokaza koji bi ga izravno optuživali za zločine.

Svi ovi rehabilitacijski procesi pred sudske su zgrade privukli na desetke prosvjednika i odobravatelja rehabilitacije, antifašista zgroženih pravosudnim postupcima, te četničkih simpatizera koji su uvjereni u nevinost svojih opjevanih “heroja” iz Drugog svjetskog rata.

Zato je bez ikakvih bučnih prosvjeda rehabilitaciji četnika pridonijela Srpska pravoslavna crkva. Osim što po hramovima već odavno Čiča Dražu slika kao branitelja srpstva, povremeno proglašava četnike čuvene po zlu – za svece.

‘Hitler – naslednik ideje svetog Save’

Jedan od njih je i Milorad Vukojičić Maca, kanoniziran 2005. godine, te njegov “kolega” Slobodan Šiljak, obojica popovi i obojica zapamćeni po teškim zločinima nad stanovništvom, posebno partizanskim obiteljima, u Pljevljima i okolici. Valja dometnuti kako je Vukojičić svoj nadimak “Maca” stekao po oruđu za mučenje i ubijanje svojih žrtava.
Obojicu je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama. Obitelji poklanih tražile su objašnjenje od SPC-a za ovaj nevjerojatan postupak, ali im je odgovoreno kako je “to unutrašnja stvar Crkve”.

Svetim je proglašen i Nikolaj Velimirović, episkop žički, osnivač desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma, duhovni inspirator Ljotićeve organizacije ZBOR.

Zbog otvorenih antisemitskih stavova, Hitler ga je odlikovao 1934. godine, a Velimirović ga je smatrao “naslednikom ideje svetog Save”, genijem i herojem.

Uzorom vjernicima u liku sveca proglašen je i mitropolit Joanikije, koji je za vrijeme rata bio na čelu Crnogorsko-primorske eparhije. Tijekom rata bio je suradnik talijanskih fašista i širitelj antisemitizma, a komunisti su ga likvidirali bez suđenja u srpnju 1945. godine, nakon što su ga uhvatili u pokušaju bijega prema Austriji.

Niz revizija uloga nekadašnjih ratnih zločinaca na srpskim sudovima zapravo je započeo 2009., kad je beogradski sud donio rješenje kojim je rehabilitiran Dragiša Vasić, bliski Dražin suradnik, idejni tvorac i drugi čovjek Ravnogorskog pokreta, književnik i odvjetnik po osnovnoj struci, kojega su ustaše uhvatili nakon bitke na Lijevča polju i pogubile u travnju 1945., a nova jugoslavenska vlast iste ga je godine poglasila ratnim zločincem.

Sva ova krvava bratija malo-pomalo, ali uporno i konstantno, dolazi na srpske sudove, koji će ih možda i sve rehabilitirati, proglašavajući njihove zločine nedokazanima, a sve optužbe, svjedočanstva i dokumente proglasiti lažnima.

Za to vrijeme srpskim političarima omiljena je zabava za fašizam prozivati Hrvatsku, koja – kakva god bila – ni izbliza nema sličnih primjera pravosudnih ni crkvenih eskapada.

Da se ne misle: evo bratije za nove rehabilitacije

U godinama koje slijede mogu se očekivati i procesi rehabilitacije za vrhušku Čiča Dražina štaba, većinom aktivnih ili rezervnih oficira kraljeve vojske, pa donosimo neke od “heroja” četničkih pohoda, tek da se pripremimo:

Konstantin Milovanović – poznatiji kao Kosta Pećanac, još je 1904., kao 24-godišnjak, proglašen četničkim vojvodom. Surađivao je s nacistima od prvih dana Drugog svjetskog rata i ujedno je bio suparnik Draži Mihailoviću u vodstvu četničkog pokreta, a njegove postrojbe počinile su brojne zločine nad stanovništvom Kosova i Sandžaka. Likvidirali su ga Mihailovićevi četnici 1944. u Sokobanji.

Momčilo Đujić – pravoslavni svećenik rođen u Kovačiću kraj Knina od ljeta 1941. surađuje s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, zapovjednik je Dinarske divizije, poznate po pokoljima nad hrvatskim civilima u Dalmaciji, među ostalim u Gatima, Tugarama, Cisti, Docu Gornjem, Zvečanju, Masovicama, Otavicama, Kijevu…

Za antifašiste i njihove obitelji u Kosovu kod Knina osnovao je koncentracijski logor u kojem su likvidacije i mučenja bili svakodnevni (pobijeno je oko tisuću osoba), a poznat je i po izumu tzv. popova bureta, bačve sa svih strana nabijenom čavlima u koje bi se zatvarali logoraši i kotrljali niz strminu.

Na koncu rata prebacuje se u SAD i Kanadu. Godine 1989. dodijelio je titulu vojvodeVojislavu Šešelju, koju mu je oduzeo deset godina kasnije razočaran Šešeljovom suradnjom sa Slobodanom Miloševićem. SFRJ je od SAD-a više puta uzaludno tražila Đujićevo izručenje, a tražila ga je i samostalna Hrvatska zbog optužbe za okrutna ubojstva više od 1500 osoba. Umro je u Chicagu 1999. godine.

Pavle Đurišić – vojvoda durmitorski, čije su čete izvele genocid nad muslimanskim stanovništvom u Bosni, Hercegovini i Sandžaku. Procjene govore o desetak tisuća likvidiranih, od kojih dvije tisuće ljudi u Foči. Ratuje s Talijanima protiv partizana, a zarobljen je i pogubljen tijekom borbe s ustašama u travnju 1945. godine na Lijevča polju.

Ilija Trifunović Birčanin – u rujnu 1941. dolazi u Split, gdje s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo koje kolaborira s talijanskim okupacijskim vlastima. Uz pomoć dalmatinskih orjunaša osniva više četničkih postrojbi sastavljenih velikim dijelom od etničkih Hrvata (govori se o dvije pa čak do deset tisuća Hrvata – četnika).

Održava veze s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radiostanicu i dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu. Četničke postrojbe pod njegovim zapovjedništvom počinile su niz ratnih zločina protiv civilnog hrvatskog stanovništva – među ostalim, pokolje u Rami 1942. i pokolj u Zabiokovlju 1942. Obolio je i umro u Splitu u veljači 1943. godine.

Zvonimir Vučković (po ocu Prkić) – Hrvat i četnički vojvoda takovski, ratnog imena Feliks, predratni jugoslavenski oficir, čovjek od najvišeg povjerenja Draže Mihailovića. U rujnu 1941. s partizanima organizira napad na Nijemce u Gornjem Milanovcu, a za kasniji raskid savezništva četnika i partizana krivio je komuniste.

Brinuo se o osobnoj sigurnosti Draže Mihailovića, a nakon rata bježi u Francusku, pa u SAD, gdje je umro – kako njegovi simpatizeri vole istaknuti – na dan kada je Skupština Srbije usvojila zakon o izjednačavanju prava partizana i četnika Ravnogorskog pokreta, 21. prosinca 2004. godine.

Uroš Drenović – jedan od četničkih vojvoda koji su na području BiH surađivali s ustašama (osim uobičajene kolaboracije s Nijemcima i Talijanima), što ga nije spriječilo da naredi strijeljanje 40 zarobljenih domobrana.
Zbog ugovora s NDH koji je potpisao, partizani su njemu i njegovim borcima nadjenuli nadimak “Srpske ustaše”. Poginuo je na Čađavici 1944. godine prilikom napada aviona RAF-a na četničko-njemačke položaje.

Petar Bačović – s četničkim odredima kojima je bio na čelu sudjelovao je u akcijama talijanskih fašista protiv partizana i civilnog stanovništva u BiH i Dalmaciji; počinili su užasne masakre nad stanovništvom Makarske, Podgore, Prozora, Konjica, Foče, Ljubuškog, Imotskoga, Vrgorca… U izvješćima Draži posebno se ponosio deranjem kože s uhvaćenih katoličkih svećenika. Ustaše su ga uhvatili prilikom bitke na Lijevča polju i likvidirali u Staroj Gradiški u travnju 1945.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*