Planeta Jugoslavija

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Ja jesam za takvu Jugoslaviju, duhovnu, kulturnu, koja baštini humanističku misao o slobodi i dostojanstvu čovjeka, koja je kritična i propituje

Za generaciju kojoj pripadam, Jugoslavija je poput fantomske boli. Kao osjećanje nečega što smo imali, ali nasilno odstranjenog. Zapravo, generacijski posmatrano, to ide još dublje, kao nečega što nismo ni imali, ni živjeli, a što je sveprisutno u nama i rovi po mislima i unutrašnjosti bića. Još od ranog djetinjstva, upijajući svijet, tragajući za prvim spoznajama i odgovorima, osjećao sam nekakav neodređen dojam kada se pomene to nešto daleko i nepoznato, ali transferom porodične emocije drago i blisko. Potom su se, u tim mučnim izbjegličkim danima, tragom muzike koju smo otkrivali, tragom filmova koje smo gledali i knjiga koje smo ispod prašine tavana kao dječiji arheolozi iskopavali, počele nazirati maglovite kockice tog mozaika. Ali i prije prvih stvarnih spoznaja onoga što je Jugoslavija bila postojao je neodređen dojam da sam za nešto uskraćen, da mi je nešto ne znam kad i kako oteto. Taj melanholični treptaj duha koji se u djetinjstvu zakotvio, u mojim svjesnim godinama je rastao, a osjećaj uskraćenosti postao je refren koji se često vraća u misli i odjekuje potresajući sve iz temelja.

Danas, nakon stotina pročitanih knjiga, odgledanih filmova i preslušanih nosača zvuka, sebi i dalje nastojim razumno pojasniti tu iracionalnost. Shvatiti šta se to dešava sa mnom kad se duh uznemiri na vijest o smrti Muhameda Alija, ili kad suze same od sebe krenu pri čitanju teksta o fudbalskoj virtuoznosti Ivice Osima. Niti sam se u rane jutarnje sate budio da potajno gledam Alijeve mečeve, niti sam prisustvovao Osimovim čarolijama u igri sa loptom, a svaki put iznova na pomen njihovih imena nešto uznemirujuće prožima moju svijest. Možda je to transgeneracijski prenesen osjećaj nostalgije, himera koja nas održava u paklu nesigurne stvarnosti. A možda je to san da svijet može biti bolji, da mogu postojati ideje koje su uzvišenije od tlapnje nacionalističkih barbarikuma nastalih na zgarištu Jugoslavije.

Dakako, ne govorim ovdje o limunada osjećaju, o romantičnoj priči o zemlji u kojoj je sve bilo bajka. Naprotiv, sa punom sviješću o svim nedostacima Jugoslavije kao države danas mislim da je ona jedini mogući okvir da bi se opstalo. Kako vrijeme odmiče, ona će sve snažnije biti prisutna kao ideja. I to ne zato što mislim da se ona može i treba vratiti onakva kakva je bila. Već stoga što iskustvo Jugoslavije ostaje jedini ideal emancipatorskog projekta u kojem smo bili stvarni dio svijeta. Jedini trenutak kada smo vlastitu sudbinu držali u svojim rukama, a ne bili predmet hirova globalnih interesa. Konačno, odrastajući jedino za što sam se u kulturnom i intelektualnom smislu mogao osloniti, nastalo je u okvirima te države. Naša opustošena stvarnost porazno je pokazala da ni trideset godina nakon nasilne smrti Jugoslavije nismo bili u stanju proizvesti ni djelić onoga što je ostalo kao njeno naslijeđe.

Kada danas mislim i govorim o Jugoslaviji, ja pustim emocije koje nadiru iz nesvjesnog da obave svoje, a potom se okrenem stvarnosti. Iz nje vidim da mi je Jugoslavija dala i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Miroslava Krležu, i Miljenka Smoju, i Bogdana Bogdanovića, i Želimira Žilnika, i Batu Čengića, i Mirka Kovača, i Danijela Dragojevića, i Koču Popovića, i nebrojana imena i djela koja su upisana u civilizacijskoj mapi kao svijetle i neizbrisive tačke jedne zauvijek potonule zemlje. Zbog toga ja jesam za takvu Jugoslaviju, duhovnu, kulturnu, koja baštini humanističku misao o slobodi i dostojanstvu čovjeka, koja je kritična i propituje, koja ne pristaje na svijet ograničen narcizmom malih razlika i etnonacionalističkim tlapnjama o srednjovjekovnim kraljevima i veličinama. Za onu Jugoslaviju koja je protiv obezvređivanja čovjeka, poticanja straha, mržnje, egzistencije prožete neprestanom kreiranom međuetničkom tenzijom i svega drugog što guši i proganja slobodnu misao.

Danas i ovdje, sedamdeset i pet godina nakon što je u Jajcu Jugoslavija rođena, ja znam zašto se ona utisnula u moje postojanje tako snažno. I znam otkuda ta emocija iako je nisam živio. To je zbog onih imena. Zbog njih svijet ne vidim binarno, i nisu me uspjele oblikovati etničke matrice, i zato se kod kuće osjećam na svakom kraju zemlje od Đerdapa pa do Jadrana. A kad si tu slobodan, na svakoj tački planete si kod kuće. Sve drugo je manje važno. Država je svakako ono što odumire. Ostaje osjećaj da nisi sam, da ima i drugih kao što si ti, da postoji to ujevićevsko pobratimstvo lica u svemiru. Zato valjda postoji život.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*