KAKO JE TITO POBIJEDIO STALJINA: Uoči utakmice u svlačionicu je stigao telegram od Tita lično. Igračima su se noge odsjekle


Igre su ostale upamćene po jednoj od najvećih i najpolitiziranijih fudbalskih utakmica u istoriji. Utakmica osmine finala olimpijskog turnira Jugoslavija – SSSR je u istoriju ušla pod nazivom “Drama u Tampereu” ili kako je još mnogi vole nazivati “Fudbalski duel Tito – Staljin”.
Bilo je to više od igre, kao i mnogo puta dotad i poslije. Fudbal nije najvažnija sporedna stvar, nego je u tom trenutku najvažnija stvar – pitanje herojstva i sramote.

Strah za sudbinu
Ovaj duel je igrače jedne ili druge ekipe trebao ugraditi u zvijezde, ali mjesta je bilo samo za jedne. Osvanula je lijepa nedjelja 20. jula. Gradski stadion Ratina u Tampereu počeo se puniti rano, i to do vrha – 17.392 gledalaca. Na utakmici se tako navijalo, usklicima Tito ili, doduše u manjem broju – Staljin.

U svlačionici nervoza s obje strane. Malo se govori o taktici, više o političkom značaju i nadanjima u domovinama. SSSR i Jugoslavija su ionako na rubu rata. U takvoj situaciji poraz u fudbalu – nije bio opcija koja se razmatrala. Sovjetski komesar drži predavanje o očekivanjima “druga Staljina” i čitavog sovjetskog naroda. U svlačionici stiska, tu je ambasador u Finskoj, čelnici Komsomola Mihajlov i Šelepin i još neki mrki drugovi u kožnim kaputima, u jugoslovenskom taboru, takođe se mota ambasador i još neki drugovi ozbiljnih lica. Čitaju se, stotine telegrama radnih ljudi (prema nekim izvorima stiglo ih je oko tri hiljade), kolektiva i vojnika s karaula na bugarskoj ili mađarskoj granici, kojima im se želi sreća u utakmici, a pred sam izlazak, igračima ionako blijedima i preplašenima, član delegacije donosi i Titov pozdravni telegram.

– Nama su se noge osikle. Sad ti igraj kad ti Tito šalje telegram – prisjećao se sa smiješkom tog dana veliki Vladimir Beara, golman te sjajne generacije. Igrači i jedne i druge ekipe, kako su im rekli, nisu samo fudbaleri, oni su “predstavnici svojih zemalja, naroda, vlada i partije”. Pobjeda ili smrt! Ogroman ideološki teret bačen je na pleća igrača. Veliki ruski nogometaš Leonid Ivanov se sjeća kako mu je jedan igrač potiho potišteno rekao – Leonid, mi smo danas gladijatori. Igra se do smrti! Jedan od najvećih hrvatskih fudbalera Zlatko Čajkovski reći će svojim saigračima – Dečki, danas za ljude kod kuće postajemo ili heroji ili kukavice!

Na teren izlaze Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec, a u crvenim dresovima Ivanov, Križevki, Bašaškin, Nirkov, Petrov, Netto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Marjutin, Beskov. U Tampereu utakmica epska – 5:5!

Suze u svlačionici
Nakon sučevog zvižduka na terenu postoji samo jedna ekipa – ona u plavim dresovima. Igraju kao na krilima Pegaza. Rusa nema nigdje. Na poluvremenu 3:0 za Plave koji dominiraju u svakom segmentu igre – Mitić (29) Ognjanov (33) i Zebec u 44. minuti. Sovjetski igrači će kasnije pričati kako su im na ulasku u svlačionicu drugovi iz vodstva ispod glasa dobacivali – fašisti! Jedan od legendarnih ruskih fudbalera, ali i hokejaša, Vsevolod Bobrov, kasnije se, kada su tamni oblaci staljinizma već nestali, prisjeća: – U svlačionici muk. Ivanov plače. Svi smo potišteni. Tješim Leonida. – Stari, nemoj brinut, trgnut ćemo se. On mi kaže: – Nećemo. I sam ne vjerujem u to što govorim.

Osim novog motivirajućeg političkog govora, jedino što je rečeno o utakmici, da se po svaku cijenu mora zaustaviti Vukas.

U našoj svlačionici euforija. Svi pričaju u glas. Bodre jedni druge i smiju se.

Čim je počelo drugo poluvrijeme, hrvatski i srpski igrači u jugoslovenskom timu ponovno lete i Bobek već u 46. donosi neviđenih 4:0. Mirisalo je na pravu katastrofu Rusa. U 59. minuti je već 5:1. Na brdovitom Balkanu, gdje su svi oko rijetkih radioprijemnika u transu. Sluša se pomno i u Maršalatu. U SSSR-u nema nikakvog prenosa. No onda dolazi do neshvatljivih, najcrnjih 15 minuta neke ekipe u nekoj utakmici. Do 75. minute Jugoslavija je rasturala i vodila 5:1. Plavi su imali još šansi za povećanje, ali onda se nerazumno povlače u odbranu, čuvaju panično rezultat kojeg se i sami boje, priznat će jednom Bobek. Nastupio je kolektivni nejasni black out i odjednom olovo u nogama.

– Najednom smo osjetili nerazumni strah od takvog vodstva. Da je bilo manje, bilo bi nam lakše i sačuvali bismo ga, ovako se uvukao nemir – prisjetit će se i Beara, koji je, kako u svojim memoarima piše Igor Netto, odbranio udarac neometanog Nikolajeva iz neposredne blizine. – Nikada mi neće biti jasno kako je Beara to uspio obraniti – prisjeća se očajni Netto.

No od 75. do 90. minute Beara je popio četiri gola – 5:5. Igor Netto će reći: – Bojali smo se rezultata i šta će biti s nama. I zaigrali smo kao ludi. Iznad svojih mogućnosti!

Defanzivan produžetak
U produžetku igrači oba tima izgledaju iscrpljeno i grogirano kao bokseri nakon knockdowna. – Samo smo čekali kraj. Strah nas je bilo da ne izgubimo. Bili smo potpuno prazni. Nisam mogao ni disati a kamoli trčati. Psihički potpuno prazan – rekao je legendarni Štef Bobek.

Prema tadašnjim pravilima, nakon produžetka nije bilo jedanaesteraca i igrala se nova utakmica. Za dva dana, u utorak 22. jula, na istom stadionu, s istim sucem, pred istim brojem razdraganih i znatiželjnih gledalaca, od kojih najveći broj navija za “Tita”. Ta utakmica nije više toliko epska, ali Rusi su u formi, a dodatni adrenalin im je i ljutito pismo Staljina koje je pročitano prije utakmice. “Od Jugoslovena se ne smije izgubiti!” glasila je poruka mrzovoljnog brkatog vođe. Urodilo je plodom. U 6. minuti Rusi postižu vodstvo. Ali tada igrači u plavim dresovima hrabre jedni druge i počinje rapsodija. Prvo kapetan C. Zvezde Rajko Mitić, pa Zlatko Čajkovski i na kraju velikan hrvatskog nogometa Branko Zebec za 3:1 za veliku ideološku pobjedu, usred uzavrelih političkih strasti, kad se glava gubila i za manje, a ne zbog poraza od revizionističkog protivnika. Jugoslavija je kasnije došla do finala, ali tada nije osvojila zlato.

Nezadrživa mađarska laka konjica dobila ih je u finalu, ali taj poraz im niko nije zamjerio. Tito je nakon povratka igrače primio u Belom dvoru, čestitao svima te, kaže legenda, dao svakom igraču nagradu od 100 američkih dolara. Vjerovatno pandan današnjim desecima hiljada.

Izvor: jutarnji.hr

Oglasi


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*