Tito je u Fiatu dogovorio posao stoljeća za Jugoslaviju, a usput ‘bildao’ nezavisnost zemlje od Sovjetskog Saveza


Fiat je tokom hladnog rata više od svih političara zajedno stvorio podlogu za potpisivanje Osimskog sporazuma kojim je cijela Istra pripala Jugoslaviji

Kada je predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito prije tačno 50 godina, u martu 1971., prvi put nakon svršetka Drugog svjetskog rata posjetio Italiju, osim u Quirinale, sjedište predsjednika Giuseppea Saragata, tijekom svog petodnevnog boravka (24. – 29. marta) na teritoriju države s kojom je nekada ratovao svratio je i na dvije sasvim nespojive, a tako znakovite adrese – onu pape Pavla VI. i Giannija Agnellija, gazde Fiata, jednog od najsnažnijih simbola kapitalističke automobilske industrije toga vremena. Bio je to ne samo prvi Titov nego uopšte prva posjeta šefa jedne socijalističke države papi i Vatikanu. Prije toga su, doduše, papu posjetili neki najviši dužnosnici Sovjetskog Saveza, ali kao privatne osobe. Vatikanski dnevnik L’ Osservatore Romano uoči dolaska uputio mu je dobrodošlicu pod naslovom „Pozdrav predsjedniku Titu“.

Susret nespojivih svjetova

Bio je to susret do tada nespojivih svjetova jer je katolički poglavar, usred hladnoga rata, uz najviše počasti primio komunista koji je, štoviše, slovio i kao progonitelj Alojzija Stepinca. Ipak, kao što to obično biva u politici, prevagnuli su „viši interesi“ pa je ritual „prijateljstva i razumijevanja“ između vjernika i nevjernika začinjen i prigodnim darovima. Tito je papi darovao skulpturu Tome Rosandića „Dekompozicija“, a godinu dana prije, prigodom uspostave diplomatskih odnosa između Beograda i Svete Stolice, poslao mu je Meštrovićev rad u drvetu „Isus i Samarićanke“. I papa je Titu darovao umjetnička djela te jedan ekskluzivni primjerak „Božanstvene komedije”. Obojica su, dakako, htjela politički profitirati od ovoga susreta pokazujući kako se Crkva i socijalistička država, djelujući „s različitih obala“, mogu naći na istom zadatku promicanja mira i socijalno-ekonomskih ciljeva. Bio je to snažan poticaj i doprinos „politici detanta“ koja će 70-ih godina prošloga stoljeća zahvatiti međunarodne odnose u Europi, a koja je imala za cilj približavanje političkog Zapada i Istoka u godinama hladnoga rata. Tito i Pavao VI. te 1971. simbolično su otvorili put prema „novoj slici Europe“ koja će se i službeno inaugurirati kroz tzv. helsinške pregovore koji su trajali od 1973. do 1975., a na kojima je sudjelovalo čak 35 zemalja zapadne i istočne Europe (izuzev Albanije) te Kanada i SAD. Predsjedniku Italije, socijalistu Giuseppeu Saragatu (1898. – 1988.), u tome je razdoblju bilo silno stalo da ga Tito posjeti. Jugoslavenski šef države i partizanski vojskovođa porazio je Talijane u ratu uskrativši im dobar dio istočne jadranske obale (Istru, Rijeku, Zadar), a Rim s Beogradom još uvijek, ni 25 godina nakon svršetka rata, nije okončao najbolniju temu u odnosima dviju država – pitanje razgraničenja, konkretno pitanje granice između Zone A (Trst s okolicom) i Zone B (dio zapadne Istre) kao i pitanje granice na moru. Osim toga, Tito je bio na čelu države koja je još 1948. odbila bezuvjetnu lojalnost Staljinu te je u očima Zapada, iako socijalistička, slovila kao tampon-zona („kušin“, kako su je Talijani zvali) između dva vojno-politička bloka. Saragat je stoga, početkom listopada 1969., u pratnji svoje supruge i šefa diplomacije Alda Mora (kojega će 1978. ubiti Crvene brigade), došao u višednevni posjet Beogradu. U svojoj diplomatskoj prtljagi nosio je Titu visoko državno odličje Talijanske Republike – Red viteza velikog krsta (Cavaliere di Gran Croce) te mu ga svečano uručio u nazočnosti dviju dama – gospođe Saragat i drugarice Jovanke Broz.

Bombaški napad desničara

Dogovoren je uzvratni posjet Tita Rimu već sljedeće 1970. godine, ali do njega ipak nije došlo tako brzo zbog niza nemilih događaja u Italiji i Europi. Naime, Saragat je posjetio Tita u godini (1969.) velikih napetosti u odnosima zapadnih i istočnih režima. Susret se odigrao s vrlo svježim sjećanjem na šokantni slučaj mladog Jana Palacha koji je u januaru 1969. usred Praga zapalio sam sebe u znak prosvjeda što su zemlje Varšavskog pakta izvršile invaziju na Čehoslovačku i tako postao simbolom borbe za slobodu u komunističkim zemljama. U decembru iste godine Grčku se protjerivalo iz Vijeća Europe zbog vojne hunte koja je udarom preuzela vlast, a Tito se baš tada u Ljubljani trebao sastati s Ivanom Baševom, ministrom vanjskih poslova Bugarske, zemlje koja je priznala omraženi grčki režim. U Trstu i na granici kod Gorice održani su prosvjedi kao reakcija na Saragatov posjet komunističkom diktatoru Titu, u Milanu je ekstremna desnica postavila bombu u sjedištu jedne banke na Piazza Fontana pri čemu je poginulo 17, a ranjeno 88 građana. Krvavi sukobi ideologija valjali su se skoro svakodnevno kako u Italiji tako i u njezinu međunarodnom okruženju. Umjesto 1970., kako je planirano, Tito je iz sigurnosno-diplomatskih razloga, svoj povijesni posjet Italiji ostvario u ožujku 1971. Nad jugoslavensko-talijanskim odnosima, iako je već prošlo 25 godina od kraja rata, još uvijek je lebdio zao duh sjećanja.

Još krajem 1953. zveckalo se oružjem, a diljem Jugoslavije masovno prosvjedovalo uz pokliče „Život damo, Trst ne damo“. Bila je to reakcija na odluke Velike Britanije i SAD-a da suverenitet nad Trstom, odnosno Zonom A, definitivno prepuste Italiji. Edvard Kardelj novinarima je rekao da Engleska i Amerika time otvoreno podržavaju „talijanski imperijalizam“, a Tito je pak poručio da je ta odluka protivna međunarodnom miru i stabilnosti. Tzv. tršćanska kriza bit će privremeno smirena 1954. kada je Jugoslavija pristala da se u Trstu uspostavi civilna talijanska vlast, ali uz uvjet da se istodobno Jugoslaviji zajamči vlast nad zapadnom Istrom u Zoni B. Štoviše, Vladimir Velebit, koji je u Londonu u ime FNR Jugoslavije potpisao taj memorandum, uspio je čak uvećati jugoslovensku Zonu B – teritorijalno za 11,5 četvornih kilometara, a populacijski za oko tri tisuće stanovnika više u odnosu na raniju teritorijalnu modifikaciju.

Londonski memorandum, međutim, nije donio konačno rješenje, njime je tek kupljeno vrijeme političkog i diplomatskog mira. Naime, trik je bio u tome (a toga šira javnost ni u Jugoslaviji ni u Italiji nije bila previše svjesna) što je Londonski memorandum samo regulirao priznavanje civilne vlasti, odnosno potvrdio već postojeće faktičko stanje na tom prostoru, ali ne i državni suverenitet Italije, odnosno Jugoslavije, nad tim zonama. Upravo ta najdelikatnija, vruća diplomatska epizoda odgođena je za neku buduću, povoljniju priliku koja će se dogoditi tek 1975. u gradiću Osimu, ali i tada u polutajnosti, uz vješto izbjegavanje medija.

Godine 1971., kada su Saragat i Tito probijali led, otopljavajući odnose između država i naroda koji su se u ratu gledali preko nišana, od kojih jugoslavenska strana ima traumatsko sjećanje na fašizam, a talijanska na poratne partizanske zločine i gubitak svojih istočnih jadranskih provincija, dvojici državnika bilo je jasno da za veliko finale, tj. za povlačenje konačne granične crte na kopnu i moru između dviju susjednih, ali ideološki i politički antagonističkih država neće biti dovoljna „koktel-diplomacija“.

Shuttle diplomatija

Jer, konačno rješenje granice, bili su svjesni, zauvijek će odrediti državljanski i kulturni identitet stotina tisuća ljudi. Osim tradicionalne diplomacije dviju država, uz sudjelovanje Vatikana i pape, u igru ulazi i Giovanni Agnelli sa svojom automobilskom industrijom Fiat. Kao aktivni posrednik, u ulozi „shuttle“ diplomacije, Fiat će cijeloj misiji dati uvjerljiv dokaz obostrane gospodarske koristi od političke suradnje Italije i Jugoslavije iako je, naravno, ovaj gospodarski div bio prije i iznad svega zainteresiran za širenje tržišta izvan kapitalističkog svijeta i povećanje profita tvrtke. No, s obzirom na svoju financijsku i ekonomsku moć, Fiat je 70-ih godina bio važan partner vlade u Rimu, a time i povlaštena firma kada su u pitanju krediti i državna jamstva.

Fiatova „shuttle“ diplomacija u odnosima Italije i Jugoslavije bila je stoga od neprocjenjive važnosti jer se ticala ekonomskog interesa velikog broja ljudi s obje strane. O ulozi i zaslugama talijanskog Fiata za razvoj jugoslavenske automobilske industrije vrlo je slikovito 2014. govorio beogradski povjesničar Marko Miljković u jednom svom intervjuu, najavljujući izlazak svoje knjige „Automobil je sloboda“. Miljković navodi kako je kragujevačka Crvena zastava prvu licencu za proizvodnju automobila kupila od Fiata još 1954., a taj ugovor potpisan u Torinu „jedan je od prvih velikih ugovora o suradnji sa zapadnim partnerima i na simboličan način predstavlja prekretnicu u razvoju jugoslavenske privrede“. Miljković taj povijesni poslovni potez Jugoslavije opisuje po značaju kao „ekonomski ekvivalent političkom raskidu sa SSSR-om 1948. godine“. Ključna godina je bila 1955., kaže ovaj kustos beogradskog Muzeja automobila, kada je u Crvenoj zastavi počela montaža modela Fiat 600, odnosno Fiće, a do 1985. s tvorničkih traka u Kragujevcu izišlo je gotovo milijun Fića. Fiat je, zaključuje Miljković, postavio Jugoslavene na četiri kotača, a Fićo je predstavljao simbol uspješnosti pojedinca u socijalističkom društvu. Daljnjim razvojem suradnje Fiata s jugoautomobilskom industrijom dolaze na naše tržište i drugi modeli poput Fiata 1300, tj. popularnog tristaća koji je, prema Miljkoviću, već 60-ih i 70-ih godina bio omiljeno vozilo socijalističke elite, a nazivali su ga „jugoslavenskim Mercedesom“.

Iako je Crvena zastava najstarije industrijsko postrojenje u Srbiji osnovano još 1853., ono nikada do suradnje s Fiatom nije proizvodilo automobile, već samo oružje. Zato je Fiat, dobro zaključuje Miljković, odigrao važnu ulogu u ekonomskom razvoju Jugoslavije s obzirom na to da je upravo automobilska industrija predstavljala najvažniji sektor industrijalizacije ove zemlje u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Jugoslaveni nikada prije toga nisu proizvodili automobile i nisu znali kako se to zapravo radi, da bi do 1990. samo Crvena zastava zapošljavala čak oko 56.000 radnika, a za nju je radilo i više od 200 kooperanata iz svih republika bivše države – podsjeća Miljković objašnjavajući kako je zbog svega toga Crvena zastava u Jugoslaviji, kao uostalom i Fiat u Italiji, uvijek uživala poseban tretman dobivajući povlaštene državne kredite i jamstva ili otpise dugova u razdobljima krize.

Tito je bio neupitni komunist, ali i pragmatičan državnik koji je prihvaćao suradnju s nositeljima krupnog kapitala poput porodice Agnelli, iako je to bilo teško ideološki opravdati, ali je politički, ekonomski i propagandno bilo korisno i važno. Uostalom, Fiat je 1962. godine u Kragujevcu sufinancirao izgradnju jedne od najmodernijih tvornica automobila u Europi toga vremena. Agnellijeva tvrtka predstavljala je za Jugoslavene i model i školu industrijskog razvoja – kaže Miljković. Tito je tako, koketirajući s talijanskim kapitalizmom, bildao neovisnost Jugoslavije o SSSR-u i zemljama tzv. realnog socijalizma, a usput je jačao i međunarodni prestiž tzv. socijalističkog samoupravljanja kao uspješnog društvenog modela koji se ne boji ekonomske, političke i kulturne suradnje sa Zapadom.

Fiat je u svemu težio bildanju profita i osvajanju novih tržišta, ali je kroz suradnju s Jugoslavijom neizravno doprinosio boljem poznavanju i približavanju država i naroda Italije i Jugoslavije, ali i šire sa značajnim utjecajem na modernizaciju i razvoj potrošačkog društva u Jugoslaviji, Poljskoj i Rusiji s kojima je poslovala ova moćna talijanska tvrtka. Kako su Fiatovi menadžeri putovali i upoznavali ljude, običaje, ali i političke režime ovih zemalja u razdoblju hladnoga rata, vrlo je slikovito iznio Riccardo Chivino, bliski suradnik Giannija Agnellija, u svojoj knjizi „Fiat u Poljskoj, Jugoslaviji i Rusiji“, opisujući romantičarske dojmove s druženja i ručkova sa socijalističkim domaćinima od Varšave, Kragujevca, Beograda pa do ruskog Toljatigrada koji se nekada zvao Stavropolj, ali je 1964. dobio ime po lideru Talijanske komunističke partije Palmiru Togliattiju. Suradnja tamošnjeg ruskog AvtoVAZa i Fiata nesumnjivo je doprinijela i činjenici da je ovaj grad na Volgi preimenovan u čast legendarnom talijanskom komunistu. Što se pak tiče Crvene zastave koju je de facto stvorio Fiat, ona je od 2008. u većinskom vlasništvu ove talijanske tvrtke koja je za nju platila 700 milijuna eura, a 33 posto u vlasništvu države Srbije, promijenivši ime u „Fiat automobili Srbija“. Od Titova posjeta pogonima Fiata u Torinu 1971. (a vratio se tamo još jednom 1973.) koristi su imali gotovo svi: talijanski kapitalizam u smislu profita, jugoslavenski socijalizam u smislu industrijskog napretka i političkog prestiža u svijetu, zatim deseci tisuća zaposlenih u automobilskoj industriji obiju zemalja, a na koncu i talijanski komunisti koji su preko svojih organiziranih radnika u Fiatu dočekali jugoslavenskog vođu s transparentima „Dobro došao, Tito“. Fiat je tijekom hladnoga rata više od svih političara zajedno stvorio ekonomsku, političku pa i psihološku podlogu za posljednji povijesni kamenčić u mozaiku talijansko-jugoslavenskih odnosa – tj. za potpisivanje Osimskog sporazuma 1975. kojim su zone A i B konačno, i u međunarodnopravnom smislu, postale teritorijima suverenih država Italije i Jugoslavije. Trst je ostao u Italiji, a cijela Istra je pripala Jugoslaviji. Kao morska granica između dviju država službeno je potvrđena linija epikontinentalnog pojasa koju su 1968. utvrdile sporazumom Jugoslavija i Italija.

I kod samog potpisivanja Osimskog sporazuma, Fiat je bio nevidljivo, ali učinkovito prisutan. Digitalni povijesni arhiv „Patria Italia“ objavio je bizaran podatak kako je grof Dittajuti u čijoj je vili potpisan ovaj, za talijanske desničare sramni sporazum, odbio ustupiti svoju nekretninu znajući da će tim dokumentom Italija zauvijek nepovratno izgubiti zapadni dio Istre. Pristao je ipak tek nakon što ga je nazvao bivši premijer Giulio Andreotti uvjeravajući ga da je situacija vrlo ozbiljna, da nije vrijeme za inat, nego za kooperativnost jer da su, između ostalog, u pitanju golemi financijski i poslovni interesi Fiata, a time posredno i talijanske ekonomije.

Titu žele oduzeti odličje

Danas, pola stoljeća kasnije, ova je prošlost još uvijek jako živa u suvremenoj talijanskoj politici. Ali tumači se i doživljava u sasvim novom svjetlu. Esulske asocijacije i politička desnica otvoreno traže da se Titu posmrtno oduzme ili poništi Red Viteza velikog krsta što mu ga je 1969. u Beogradu srdačno „in nome del popolo italiano“ uručio predsjednik Saragat. U tome danas prednjače bivši ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini i šefica brzorastuće desničarske stranke Fratelli d’Italia Giorgia Meloni. Oboje su u veljači, u povodu Dana sjećanja na fojbe, još jednom glasno zatražili od aktualnog predsjednika Sergia Mattarelle „detitoizaciju“ ovog visokog odličja Talijanske Republike. Bez istog takvog talijanskog odličja ostao je 2012. sirijski šef države Bashar al-Assad, ali je to bilo moguće jer se radi o živućoj osobi. O „slučaju Tito“ vodi se pravna bitka jer zakon ne dozvoljava oduzimanje državnih odličja pokojnicima. U Senatu već čeka na usvajanje prijedlog nacrta zakona kojim bi se, upravo zbog Tita, ta prepreka uklonila. Rekao bi Robert Eaglestone: „Historija je uvijek povijest iz određenog svjetonazora.“

Izvor: vecernji.hr

Oglasi


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*